Postoji priča vezana za čovjeka iz Bijeljine, Elez mu bi ime, od roda Derviševića. Priča se po Bijeljini da to bi nekada bogata i jaka porodica, a sad se po bijelom svijetu raziđoše, ali sa sobom dobru priču ponesoše. Govoriše za Eleza, sina Sulejmanage i Munevere, da još za onog prvog velikog rata bi najmlađi među Bošnjacima, a prvi u redovima, jer Elez ti bi ko Alija Đerzelez hrabar i borben, a ne bi mu ni 12 ljeta. Po svakojakim vrletima je hodio i mnoge bojišnice pohodio, ime mu haman u zaborav ode, ali neki dobri ljudi ga nađoše i ime mu zapisaše da nekad neko poneku i o njemu kaže.


Ako pitate ljude danas da li su možda čuli za Eleza Derviševića mnogi vam to neće moći potvrditi i to je u neku ruku razumljivo jer Elez nije bio ni političar niti pisac, slavni general ili naučnik, već je Elez bio vojnik. Zašto bismo mi trebali znati priču o vojniku Elezu, mnogi će to pitanje postaviti, a odgovor bi trebao biti jednostavan, kroz mladog Eleza Derviševića vidimo odraz sudbine jednog naroda koji je dugo vremena ginuo za tuđe interese. Za Boška Buhu svi su znali, za Eleza ne, jer je on igrom slučaja bio na gubitničkoj strani, pa se haman stotinu godina pokušavalo zatirati kako njegovo, tako i junaštva mnogih dobrih Bošnjaka.

Rođen je 1901. godine u Bijeljini u trgovačkoj porodici Derviševića. Imao je veliku porodicu jer je pored sebe imao još dva brata, Mehmedaliju i Osmana te sestru Safiju. Otac Smail-aga je Mehmedaliju i njega poslao na školovanje, dok Osmana zadrža da nastavi porodični posao. Međutim, teška vremena su se spremala i sve je mirisalo na rat. Nakon što je odjeknuo pucanj na prijestolonasljednika u Sarajevu, počela se rasplamsavati vatra koja će zahvatiti cijelu Evropu. Već početkom Prvog svjetskog rata počele su se formirati linije borbe duž rijeke Drine, gdje je Srbija imala namjeru uzeti sve zapadno od Drine, a Austro-Ugarska imala plan naplaćivanja računa Srbiji, ali ne preko svojih leđa. Pošto se Bijeljina nalazi na tromeđi, bilo je potrebno formirati vojne odrede, tj. korpuse koji bi u slučaju prodora srbijanske vojske mogli braniti grad i tu strateški važnu poziciju. Korpusu za čije formiranje i mobilizaciju je bio zadužen Ademaga Mešić se priključuje Elezov brat Mehmedalija, i to će se pokazati kao glavna odrednica Elezovog života. Ugledavši se na svog brata, Elez koji je imao 11 godina, odluči se pridružiti vojsci čime je zasigurno postao najmlađi vojnik na evropskom ratištu. Kada je stiglo naređenje da se počne graditi pontonski most preko Drine, ne bi li se zauzela suprotna strana, Elezov korpus je dobio zadatak maskirati sve radnje kako neprijatelj ne bi prozreo namjere austrougarske vojske o napadu. Dio korpusa u kojem su se našli Mehmedalija i još dvojica Elezovih rođaka krenuo je čamcima preko Drine u pokušaju zauzimanja suprotne obale. U tim trenucima mali Elez će svojim očima posvjedočiti smrt brata i njegovih rođaka koje je pokosio pucanj mitraljeske puške. Ovaj trenutak će malom dječaku ostaviti velike posljedice, ali isto tako još veću želju za borbom. Elez će do 1915. godine biti zadužen kao vodič i izviđač u bijeljinskom kraju jer te godine Italija objavljuje rat Austro-Ugarskoj. Tada se u mjestu Brezovo Polje, udaljenom 25 km od Bijeljine nalazio prvi Češki bataljon pješadijskog puka br. 91 koji je dobio naredbu da krene prema nama mnogo poznatom Soškom frontu, na kojem su Bošnjaci stekli reputaciju najelitnijih jedinica u sklopu austrougarske vojske. Oficir češkog bataljona Aloiz Martinek uz odobrenje iz Elezovog korpusa, angažira Eleza da ih provede do Slavonije odakle će dalje u zapadnu Sloveniju, na Soški front. Tokom ukrcavanja vojske u vozove oficir Aloiz reče malom Elezu da se vrati kući, a Elezu ko da proradi inat i tvrdoglavost koju nosi još od pogibije svog brata, te se on neprimjetno ukrca na voz. Tek Kada stigoše u Soču uočiše malog dječaka, te sticajem okolnosti od tog dana on zvanično postade vojnik. Po naređenju komandanta Aloiza, Elezu je bilo zabranjeno pojavljivanje na prvim linijama fronta, ali želja je bila jača od zabrane. Uz pomoć zapovjednika mitraljezaca u sklopu treće bošnjačke regimente Eleza su doveli da prvi put vidi Bošnjake u borbi.

Mali Elez nedugo nakon toga pokazuje svoju veliku hrabrost i odvažnost. Zajedno je sa svojim oficirom uspio zarobiti trojicu italijanskih vojnika, i za to je nagrađen unapređenjem u čin korporala, čime postaje najmlađi oficir u vojsci. Elez je 19 mjeseci službovao na prvim linijama nemilosrdnih Alpi, dok ga nije stigao italijanski geler, pri čemu biva ranjen u donju vilicu. Oficir Aloiz Martinek vjerovatno preko određenih veza šalje tada još mladog dječaka u bečku bolnicu na liječenje. Elez je bio toliko drag i cijenjen među svojim saborcima da mu je sam oficir prilikom rastanka ispred svih saboraca i starješina dao svoj džepni sat govoreći „Mom hrabrom sinu za uspomenu“, dok su ga saborci ispraćali u suzama.

„Mali vojnik“ je postao toliko popularan, da je čak fildmaršal carske vojske i komandant jugozapadnog fronta Eugen zatražio da vidi malog Eleza. Elez je čak imao priliku da razgovara sa Ferdinandom I, carom Bugarske, koji ga je ugledavši u uniformi s fesom na glavi upitao „Jesi li ti Turčin?“, na šta mu je Elez odgovorio „Ne, ja sam Bošnjak, Austrijanac“. Tokom njegovog liječenja u posjetu mu je dolazila nadvojvotkinja Izabela koja je obezbijedila Elezovo liječenje i smještaj u Njemačkom dvorcu Weilburg. Kasniju brigu o njemu je preuzela porodica Ernsthaler koja se pobrinula da Elez završi kadetsku školu u Bratislavi. Po završetku rata Elez se vratio u Bijeljinu gdje je osnovao firmu za izvoz poljoprivrednih proizvoda, koja je poslovala do početka Drugog svjetskog rata. Nakon toga „Mali vojnik“ odlazi u Siriju, gdje je bio u sastavu rezervne vojske Sirije s činom majora. Umro je 1988. godine u Damasku. Iza sebe je ostavio kćerku Nesimu za koju se zna da je ostala živjeti u Damasku, ali s obzirom na trenutno stanje u tom regionu ne postoji više informacija. Nesima ima sina koji nosi ime po njemu i živi u Španiji.

Priča koja stoji iza imena Eleza Derviševića je filmska. Postavlja se pitanje da li nakon skoro čitavog stoljeća skrivanja određenih činjenica o učešću Bošnjaka u Prvom svjetskom ratu, ova priča, ali i mnoge druge zaslužuju dugometražni film. Ako je Boško Buha imao svoj film zašto ne bi novi junak Elez Dervišević bio poruka hrabrosti i odvažnosti mladim naraštajima koji trebaju odrastati u jedinoj nam domovini. Druga strana priče je ta da koliko god hrabri i odvažni bili, bošnjački vojnici su nažalost do sada uvijek ginuli ne za sebe, već za druge. U posljednjoj agresiji, Bosna i Hercegovina je izrodila na stotine ovakvih Eleza, koji su stavili život na kocku radi svoje domovine i svog naroda. Ne smijemo zaboraviti nikada sve Eleze koji su kao epski junak Alija Đerzelez, hrabro i s iskrenim nijjetom ginuli da bismo mi danas ovo imali.

  • author's avatar

    Autor: Nedim Kaliman

    Nedim Kaliman je rođen 1997. godine u Sarajevu. Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja, 2015. godine upisuje Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Do ovog momenta bio je istaknuti član nekoliko nevladinih organizacija koje su se bavile politikom, proučavanjem civilnog društva, očuvanjem ljudskih prava i sl. Njegova interesna polja jesu politika, društvo, historija i arhitektura te će njegovi tekstovi najčešće obrađivati prethodno navedene teme, a sebe smatra i strastvenim filmofilom.

  • author's avatar