Proteklih dana muslimanski svijet obilježio je Kurban-bajram. Poštujući i pridržavajući se svog obredoslovlja koje datira još iz vremena Ibrahima a.s. zaklali smo ovna u znak potvrđivanja pripadanosti svojoj vjeri. Mnogi od nas ne znaju, kao ni ostatak svijeta, ili se barem prave da ne znaju, za događaje koji potresaju muslimane Burme već decenijama. U jeku mubarek dana muslimani Burme zvjerski su ubijani kao životinje i njima praznik i nije bio praznik. Važno je ovo znati i dalje širiti jer nakon stotina slika na društvenim mrežama izmasakriranih, obezglavljenih, zaklanih, silovanih i protjeranih ljudi svijet i dalje šuti. Isto tako svijet je bio nijem i kada je slična sudbina zadesila Bošnjake, a to nije bilo tako davno, i svi mi danas nosimo ožiljke tih zvjerskih događaja i kao pojedinke i kao društvo u cjelini. Dužnost nas, kao društva i kao jednog naroda koji je prošao kroz slične golgote, jeste da širimo dalje priču o zulumu koji je spopao muslimanski Rohingya narod u Burmi.


Broj Rohingya muslimana varira između 1,5 i dva miliona od kojih većina danas živi u saveznoj državi Arakan ili Rakhine koja se nalazi u sklopu Mijanmara, tj. Burme. Obzirom da je Burma „multikulturalna“ država u okvirima njene populacije žive hindusi, kršćani, muslimani, ali najdominantnija religijska grupa su budisti, tačnije Therevada budisti, jedna od grana budizma koja se prostire od Kambodže do Burme i zahvata jednu veću regiju. Iz svega se da zaključiti da je to jedan šarolik region koji spaja muslimanske, budističke i hinduističke države.

Prvi zločini nad Rohingya muslimanima su započeli 30-tih godina prošlog stoljeća. Razlog toga se krije u činjenici da dominantna grupa burmanskih budista smatra da oni nisu pravi Burmanci i ne zaslužuju tu živjeti. Sistemski progon i ubijanje Rohingya muslimana započelo je nakon vojnog udara burmanske vojske i uspostavljanja autoritativnog režima 1962. godine. Sistemski progon podrazumijeva uključenost i potpunu podršku države u progonu i ubijanju jednog naroda ili vjerske zajednice. Sve to jako sliči scenariju koji se odvijao na prostorima Bosne i Hercegovine i Sandžaka kroz zadnja dva stoljeća.

Od 1982. godine Rohingya muslimani se ne smatraju građanima Burme što je jednako potpunom gubitkom građanskih prava koja proističu iz njihovog građanskog zakonika. To konkretno znači da Rohingye od 1982. godine ne mogu kročiti na tertitorij druge države, ne mogu započeti biznis, pristojno trgovati i razvijati se, biti u sklopu državnih institucija i zastupati prava svoje zajednice u državnim institucijama što predstavlja diskriminaciju i sistemsko uništavanje na svakom mogućem nivou. Proglašeni su za najugroženiju manjinu na svijetu i to ne bez razloga.

 

 

Od dva miliona ljudi koji pripadaju narodu Rohingya pola miliona živi u susjednom Bangladešu u koji su periodično sistemski bili proganjani, 200.000 hiljada živi u Pakistanu, 100.000 na Tajlandu i nekih 100.000 u ostalim državama što ostavlja otprilike samo jedan milion ljudi u Burmi, a to je očit dokaz da plan burmanske vlade o protjerivanju i ubijanju uzima maha. Oko 120.000 muslimana iz Burme je na putu za Bangladeš bježeći od burmanske vojske spašavajući svoj i život svoje djece, dok je već par hiljada muškaraca, žena i djece na najmonstruoznije načine ubijeno.

Još strašnija pozadina svega jeste ta da pored sistemskog čišćenja ovo predstavlja i religijski rat u kojem direktno učestvuje budističko svećenstvo u saradnji s vladom i vojskom. Na čelu sveštenstva nalazi se Ashin Wirathu, budistički sveštenik koji je 2001. godine osnovao antimuslimansku organizaciju predstavljajući se kao njihov vjerski i duhovni vođa i zbog koje je kasnije završio u zatvoru, ali je pod nerazjašnjenim okolnostima pomilovan i pušten od strane države. Od tog momenta sije još krvaviju propagandu protiv muslimana. Ashin Wirathu se 2013. godine našao na naslovnici magazina Time pod naslovom Lice budističkog terora. Licemjerje ove osobe je nevjerovatno s obzirom na to da on sebe smatra zagovornikom mira, tolerancije i nenasilja unatoč svim zločinima koji su proizvedeni njegovim direktnim djelovanjem.

Također, u Burmi se pored genocida dešava i ogroman urbicid. Posljednjih 50 godina muslimanima Burme je zabranjena gradnja džamija i bilo kakvih vjerskih objekata, a u isto vrijeme ponovno je sistemski porušen ogroman broj mesdžida i ostalih sakralnih objekata koji su dio tradicije muslimana Burme.

 

 

Vlade okolnih zemalja skupa s Burmom su pokušavale posljednih godina donositi svakojake konvencije koje bi regulirale ovu problematiku, ali su samo dokazale svoje licemjerstvo i nespremnost. Jedini koji je ovih dana reagovao je turski predsjednik Recep Tayip Erdogan. On je otvoreno i glasno osudio zločince, ali nije bio samo jak na riječima već je i iznašao način kako pomoći tim nesretnim ljudima tako što je ponudio vladi Bangladeša da Turska snese sve troškove boravka ljudi koji su upravo sada na putu prema granici te države u nadi da će naći spas od dželata. Također, imamo na ulicama grada Groznog u Čečeniji prema nezvaničnim informacijama oko milion građana Rusije koji ukazuju na problem muslimana u Burmi. Nadamo se da će ovaj čin nagnati ruskog predsjednika Vladimira Putina da skupa s Erdoganom urgira na međunarodnom nivou da se zaustave ove grozote koje bacaju ljagu na čitavo čovječanstvo.

Svakim danom su nam sve dostupnije informacije, ali smo i dalje plitkoumni i letargični. Svijet šuti, šutio je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, šuti za Palestinu, šuti za Siriju, šuti i za Burmu, a kada svijet šuti grozne stvari se dešavaju, stvari za koje ni termin genocid nije dovoljan da ih na pravi način opiše.

Gdje je sada svijet, gdje je sada moćni Zapad, gdje su sve te silne deklaracije i povelje o ljudskim pravima i slobodama? Očigledno je da one važe samo za jedan mali dio planete iako su na papiru univerzalne. Kakva letargija vlada u islamskom svijetu da i dalje nijemi posmatraju šta se dešava ispred njihovih avlija?

  • author's avatar

    Autor: Nedim Kaliman

    Nedim Kaliman je rođen 1997. godine u Sarajevu. Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja, 2015. godine upisuje Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Do ovog momenta bio je istaknuti član nekoliko nevladinih organizacija koje su se bavile politikom, proučavanjem civilnog društva, očuvanjem ljudskih prava i sl. Njegova interesna polja jesu politika, društvo, historija i arhitektura te će njegovi tekstovi najčešće obrađivati prethodno navedene teme, a sebe smatra i strastvenim filmofilom.

  • author's avatar