Ovih dana u medijima se moglo čuti da su roditelji djece iz Konjević Polja dobili pravnu bitku protiv OŠ Petar Kočić u Konjević Polju. Riječ je o tome da su roditelji godinama zahtijevali svoje Ustavom zagarantovano pravo na maternji jezik, a koje je škola Petar Kočić godinama onemogućavala učenicima. Glavni razlog kršenja ovih prava jeste diskriminirajuća politika koja već decenijama dolazi iz manjeg bh. entiteta.


Sud u Srebrenici je prije nekoliko dana donio odluku u kojoj stoji da djeca koja pohađaju navedenu školu imaju pravo na učenje svog maternjeg bosanskog jezika te upotrebu udžbenika na bosanskom jeziku. Međutim ova pozitivna vijest je samo jedan od dokaza kojim se potvrđuje institucionalno kršenje prava konstitutivnih naroda, tačnije Bošnjaka u manjem bh. entitetu. Prava koja su zagarantirana kako Ustavom Bosne i Hercegovine tako i ustavom RS-a ne važe za sve građane manjeg bh. entiteta, što u konačnici govori da tamo ne postoji ravnopravnost građana, već se zakon primjenjuje selektivno.

Priča je započela 2013. godine kada su roditelji djece iz Konjević Polja zatražili da djeca od prvog do petog razreda dobiju nacionalnu grupu predmeta koju do tada nisu imali. Nakon toga uslijedili su protesti roditelja i djece ispred zgrade OHR-a u Sarajevu. Zbog opravdanog bojkota roditelja, djeca nisu pohađala školu i prijetilo im je ponavljanje razreda. Roditelji su bili primorani svoju djecu slati u edukativni centar u Novoj Kasabi kako bi dobijali instruktivnu nastavu koju su vodili nastavnici iz Kantona Sarajevo. Stizali su razni prijedlozi i obećanja iz Ministarstva obrazovanja Republike Srpske, međutim ovaj slučaj se počeo rješavati tek 16. novembra 2017. godine kada je donesena prvostepena presuda Općinskog suda u Srebrenici. Roditelji su godinama vodili bitku sa segregacijom, pokušajem asimilacije te kršenjem osnovnih ljudskih prava i sloboda koja su garantirana svim ustavima i potpisanim međunarodnim konvencijama u Bosni i Hercegovini.

U ovu priču javnost je relativno dobro upućena s obzirom na to da je o problemu često bilo govora putem medija. Međutim, mnogi ne znaju u kolikoj mjeri su ugrožena prava, u ovom slučaju pravo na jezik i kulturu jednog naroda.

Država Bosna i Hercegovina sa svojim sprecifičnim pravnim uređenjem ima ukupno 14 ustava: Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši u hijerarhiji, ustavi dva entiteta unutar države, Statut Distrikta Brčko kao posebne administrativne jedinice unutar BiH te ustavi kantona unutar Federacije Bosne i Hercegovine. Od ovih navedenih ustava, entitet RS dužan je poštovati prije svega Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravno-politički dokument, a nakon toga Ustav RS-a. U ustavu stoji sve ono za što se određena država obavezala činiti za dobrobit svojih građana, prava koja su zagarantirana građanima, potpisani međunarodni dokumenti koji još više obavezuju državu da štiti pravo i pravni poredak, kao i samo sistemsko uređenje države. U pravnoj nauci postoji klasifikacija po kojoj se može ocijeniti koliko se zapravo sprovodi i poštuje sam ustav unutar određene države. U velikom broju država ustave možemo svrstati u nominalne ustave, što znači da sa stajališta svih načela ustavne vladavine on zadovoljava normativne zahtjeve, ali u praksi nije u potpunosti sproveden, a takve ustave u većini slučajeva nalazimo u zemljama tranzicije, što je u neku ruku prirodna pojava. Međutim, situacija u RS-u i njeno ophođenje prema samom ustavu te selektivno primjenjivanje zakona i diskriminatorna politika, u ogromnoj mjeri su vidljiviji nego u FBiH kad su u pitanju građani drugih konfesija i nacionalnosti te se provodi sistemski.

Šta zapravo RS čini sa svojim postupcima, te koja su to prava ugrožena po pitanju jezika na prostoru RS-a ?

Prije svega RS krši Evropsku povelju za regionalne jezike i jezike manjina (1992) koja se nalazi u Aneksu I Ustava BiH, a čiji je cilj zaštita i promoviranje tradicionalnih regionalnih i manjinskih jezika Evrope. Potpisom ove povelje država Bosna i Hercegovina se obavezala da će u potpunosti provoditi sve ciljeve ove povelje, što po automatizmu podrazumijeva da je i RS dužna činiti isto. U cilju nediskriminacije kako stoji u samom Ustavu BiH dozvoljeno je uživanje svih prava i sloboda bez diskriminacije na bilo kojem osnovu uključujući i jezik.

Da stvari budu gore Ustav RS-a po pitanju jezika je u svojoj samoj postavci diskriminirajući. U članu 7. Ustava stoji da su službeni jezici RS-a: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica. Ovakva formulacija je dala prostor institucijama da godinama izbjegavaju odgovornost po pitanju bosanskog jezika na način da oni ne poznaju termin bosanski jezik, koji je zvanični jezik bošnjačkog naroda, te su na dosta perfidan način zloupotrebljavali ustav. U ustavno-pravnoj praksi, prilikom normiranja određenih stvari, normirat će se one stvari koje su de facto na terenu, što je u ovom slučaju to da bošnjački narod priča bosanskim jezikom. Stoga je formulacija u članu 7. djelomično tačna, ali zbog toga što daje široku mogućnost interpretacije ona se itekako može zloupotrijebiti kao što je slučaj Konjević Polje. Također po članu 10. Ustava RS-a, Bošnjacima, građanima BiH, je bilo uskraćeno osnovno ljudsko pravo na jezik, jer su bili diskriminirani baš na osnovu jezika i nacionalne pripadnosti. Najviše je bio povrijeđen član 34. u kojem stoji: „Građaninu se garantuje sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti i kulture i pravo upotrebe svog jezika i pisma. Niko nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti“. Ovim je direktno ugrožen vitalni nacionalni interes konstitutivnih naroda, jer u svojoj definiciji on sadrži i „jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno naslijeđe“.

No, nije samo ustav bio kršen svih ovih godina, tu je također Zakon o osnovnom vaspitanju i obrazovanju RS-a. Prema članu 5, stavu (5) i (6) ovog zakona, jedan od ciljeva vaspitanja i obrazovanja je „razvijanje svijesti o pripadnosti vlastitom nacionalnom i kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji na način primjeren civilizacijskim tekovinama“, kao i „razumijevanje i njegovanje potreba za kulturom i očuvanjem nacionalnog kulturnog nasljeđa i kulturnih dobara“. Svi smo svjesni toga da je jezik jedna od suštinskih komponenti kulture jednog naroda te se ni po članu 10. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju takođe ne smije „vršiti diskriminacija učenika, nastavnika i ostalog osoblja škole na osnovu rase, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu invalidnosti ili na bilo kom drugom osnovu“. Škole u RS-u dužne su stvoriti okolinu u kojoj će doprinositi stvaranju kulture koja poštuje ljudska prava i slobode svih njenih građana kako je i potvrđeno Ustavom RS-a. Dalje u istom zakonu stoji da će se nastava izvoditi na službenim jezicima Bosne i Hercegovine (član 11), te da se ne smije vršiti diskriminacija učenika prilikom upisa u školu i da će se na osnovu toga koristiti jezici konstitutivnih naroda i u pismenom i usmenom obliku. U konačnici škola je dužna da „utvrđuje i sprovodi programe koji podržavaju i njeguju različite kulture, jezike i vjeroispovijesti učenika i zaposlenih“ kako stoji u članu 54. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju RS-a.

Kritike upućene ovom problemu su itekako opravdane, te se nadam da se ovim izlaganjem neće produbiti netrpeljivost među građanima Bosne i Hercegovine. Nadam se da će slučaj Konjević Polje pokrenuti lanac drugih slučajeva u pravnoj borbi koja će doprinijeti samom razvoju našeg već fragmentiranog obrazovnog sistema i doprinijeti poboljšanju obrazovanja i unutarnacionalnih odnosa u BiH. Smatram da različiti jezici i kulture predstavljaju dragulj jednog društva ako je ono praćeno uzajamnim poštovanjem, jer ipak svi mi smo stvoreni različiti kako bismo se upoznavali.

  • author's avatar

    Autor: Nedim Kaliman

    Nedim Kaliman je rođen 1997. godine u Sarajevu. Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja, 2015. godine upisuje Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Do ovog momenta bio je istaknuti član nekoliko nevladinih organizacija koje su se bavile politikom, proučavanjem civilnog društva, očuvanjem ljudskih prava i sl. Njegova interesna polja jesu politika, društvo, historija i arhitektura te će njegovi tekstovi najčešće obrađivati prethodno navedene teme, a sebe smatra i strastvenim filmofilom.

  • author's avatar