Na današnji dan prije 744 godine na Bolji svijet preselio je znameniti pjesnik, pravnik, islamski učenjak, teolog i sufijski učitelj Dželaluddin Muhammed Rumi. Ovaj datum u tesavvufskoj tradiciji poznat je i kao Šeb-i Arus ili Noć nevjeste te predstavlja konačni povratak ovog velikog sufijskog učenjaka Voljenom Gospodaru.


Rumi je rođen 29. septembra 1207. godine u srednjovjekovnom Belhu, gradu u današnjem Afganistanu, tadašnjoj prijestolnici Horosana i kolijevci budizma, zoroastrizma i sufizma. Još kao dijete napustio je rodni Belh i zajedno sa svojim ocem Behauddinom Veledom, kojeg su zvali Sultalnul-Ulema (Sultan učenjaka), uputio se prema Mekki i Medini. Razlog njihove selidbe bila je vojna progresija mongolskih plemena koja su bila sve bliže Horosanu. U isto vrijeme, Behauddinu Veledu dosadila je zavist i stalni napadi tamošnjih filozofa za koje je on smatrao da su bili duhovno prazni. Prolazeći kroz Nišapur, grad na sjeveroistoku Irana, Behauddin Veled i njegov sin sreli su čuvenog sufiju Feriduddina Attara koji je Rumiju poklonio Asrar-namu (Knjigu tajni). Pri samoj predaji knjige Attar je rekao: „Gle, čuda! Stiže nam rijeka koja vodi moćni okean iza sebe“, a nakon toga je pogledao u Veleda i rekao mu: „Tvoj sin će zapaliti oganj u srcima mnogih širom svijeta“.

Nakon kratke stanke u Nišapuru putovali su bez većih pauza čitavih 16 godina, a Konya im je bila krajnje odredište. Prije dolaska u Konyu, u Mekki su obavili hadždž i prošli su kroz Jerusalem. Konya je u to vrijeme bila prijestolnica Rumelije, po kojoj je Dželaluddin Muhammed kasnije i dobio nadimak Rumi. Bliski Veledov prijatelj Šerefeddin Lala bio je skupa s njim i njegovim sinom na putovanju, a Lala je imao prelijepu kćer čistog srca Dževher Hatun koja će se 1225. godine udati za Rumija te koja će mu roditi dva sina. Neposredno nakon konačnog situiranja u Konyi, Behauddin Veled počeo je održavati predavanja u tamošnjim medresama i džamijama, a na jednom predavanju su se jedne prilike našli sultan i njegovi namjesnici. Čuvši kako Veled s lahkoćom tumački kur'anske ajete, jedan sultanov namjesnik zamoli ga da mu protumači još deset kur'anskih ajeta. Pošto i to uradi Behauddin Veled bez većih problema, ovaj sultanov emir naredi da se izgradi posebna medresa u kojoj će on predavati i stanovati. Ipak, Behauddin Veled živio je u Konyi samo dvije godine od tog događaja. Preselio je u zimu 1231.

Rumi je još od malih nogu bio okružen dervišima i stalno je usvajao sufijske mudrosti. Često je prisustvovao derviškim sijelima, a dosta je učio i od oca. Nakon smrti oca, Rumi se povukao u samoću kako bi se duhovno usavršavao. U izolaciji je bio sve do dolaska šejha Burhaneddina iz Tirmiza koji će mu postati duhovni učitelj. Šejh Burhaneddin ga je ubrzo poslao u Siriju, u Halep, i to kod muderrisa Kemaluddina na dalje učenje. Također, četiri godine proveo je i u Damasku, gdje je upoznao mnoge mudrace u tekijama i na tajnim sijelima. Mevlana je učeći od šejha Burhaneddina prošao mnoge stanice duhovnog puta, s njim je spoznao mnoge duhovne tajne, ali je uskoro došlo i vrijeme njihovog rastanka. Pri rastanku Burhaneddin je Rumiju rekao da je sposoban za samostalnost te da je postao „lav duhovnosti i učenosti“, a pošto je i on lav rekao mu je da je Konya mala za dva duhovna lava. Na samom kraju rekao je Rumiju kako će ga uskoro posjetiti veliki duhovni prijatelj koji će mu biti ogledalo, a to je bila jasna najava skorog dolaska mističnog lutajućeg derviša Šemsa iz Tabriza u Rumijev život.

Šems Tabrizi stigao je u Rumeliju 1244. godine. Prošao je kroz kapije Konye i smjestio se u jednu musafirhanu. Već sutradan ugledao je Rumija na konju u pratnji sljedbenika. Šems se zatrčao, uhvatio konja za uzde i pogledao u pravcu očiju začuđenog Mevlane. Mjesto susreta ova dva velikana i danas se naziva Mjesto susreta dva okeana. Od siline božanske ljubavi Šemsuddin iz Tabriza pade u nesvjest, a Rumi ga unese u medresu u kojoj je stanovao. Ubrzo se Šems preselio kod Rumija i postali su nerazdvojni prijatelji. Sve što bi Šems tražio od Mevlane ovaj bi mu udovoljio bez pogovora i s velikim zadovoljstvom. Šems mu je zabranio čitanje knjiga, a u Rumijevu nutrinu posadio je posebnu ljubav za muziku i ples. Kako je Rumi upoznao Šemsa potpuno se povukao iz javnosti, prestao je održavati svoje dersove što je kod ljudi potaknulo opravdanu sumnju da je Šems mag koji je „oteo“ njihovog učitelja. Neposredno nakon toga Šems iz Tabriza je bez traga nestao, a Rumi je iz čežnje za svojim prijateljem napisao na hiljade gazela svrstanih u jedno od najvećih djela orijentalne književnosti – Divan.

Zanimljivo je kazati kako je Sultan Veled, Rumijev sin, pronašao Šemsa u Damasku kako bezbrižno igra mice u jednoj čajdžinici. Ponovni susret Rumija i Šemsa u Konyi obilježio je iskreni zagrljaj i nijemi ulazak u medresu gdje je Rumi stanovao te je tako započela repriza njihovog druženja. Grupa koja je i prije Šemsovog odlaska nastojala razoriti njihovo prijateljstvo, to je opet pokušala, ali ovaj put uz podršku Aladdina Čelebija, drugog Rumijevog sina. U noći 5. decembra 1247. godine na vrata sobe u kojoj su boravili Rumi i Šems zakuca čovjek koji reče kako su stigli kalenderi (lutajući derviši) koji žele poljubiti Šemsovu ruku. Te noći Šems je preselio. Šta se zaista desilo, sve do danas ostala je tajna. Smatra se da je ubijen od strane neprijatelja. Za razliku od prvog puta, Rumiju drugi rastanak sa Šemsom nije teško pao iz razloga što je spoznao da se Šems samo vratio svom Gospodaru.

Nakon Šemsovog nestanka, Rumi je upoznao još jednog velikog čovjeka – zlatara Salahuddina. Jednog dana prolazeći kroz bazar, našao se u sokaku zlatara, a udarci zlatarskih čekića probudili su u njemu božansko osjećanje. Očima srca vidio je veličanstvenu viziju – zvijezde i satelite kako se u savršenom redu okreću oko Sunca. U tom trenutku Mevlana je okrenuo desni dlan prema nebu, lijevi prema zemlji, i počeo se okretati oko svoje ose u ritmu zlatarskih čekića. Ljudi su se okupili oko ove čudne pojave, a i zlatari su prestali kucati na naređenje majstora Salahuddina koji se pridružio Rumiju u plesu. Nakon završetka plesa, Rumi se zagleda u Salahuddina i čvrsto ga zagrli. Od tog trenutka ova dvojica ljudi postadoše nerazdvojni prijatelji kao nekoć Rumi i Šems. Jednog dana je Husameddin upitao Mevlanu zašto ne napiše neko djelo kao što je Govor ptica šejha Feriduddina Attara koje bi bilo zvijezda vodilja za sve duhovne putnike, a na to pitanje Rumi se nasmijao i izvadio je iz džepa prvih 18 bejtova Mesnevije. Nakon toga Rumi je izgovarao stihove, a Husameddin je to vjerno i neprestano zapisivao. Na taj način nastala je Mesnevija, zbirka od preko 2.500 stihova.

Godine su lagano prolazile, ali Rumijeve riječi postajale su sve jače i dobijale su sve više na značaju. Mevlana se razbolio, legao je u postelju, dolazili su mnogi ljekari kako bi ga oporavili, ali nikakava medicina nije pomagala. Njegova žena bila je neutješna. Hz. Mevlana Dželaluddin Muhammed Rumi preselio je 17. decembra 1273. godine, a njegovo tijelo sahranjeno je u Konyi, gradu kojem je Rumi posvetio svoj život. Danas, datum preseljenja Rumija naziva se Šeb-i Arus ili Noć nevjeste i obilježava se u svim sufijskim zajednicama širom svijeta. Kako je sam Rumi neposredno pred smrt volio reći, on nije umro već je samo postao jedno sa svojim Voljenim Allahom dž.š. On je sa sebe skinuo dunjalučku odjeću i vratio se odakle je i došao. U našoj državi Šeb-i Arus obilježava se dugi niz godina, a prvo obilježavanje bilo je u kući hadži Mujage Merhemića. U ovoj noći obično se recitira Mevlanin Gazel o smrti:

 

Kad preselim, kad moj tabut,
svakom, da sam mrtav, zbori,
ne mislite da me tuga
za svijetom ovim mori!
Nek ne cvili za mnom niko,
nek ne kaže: “Šteta, šteta”,
jer je šteta bit šejtanov,
pa ić’ tamo, gdje se gori!
Na dženazi mojoj nek se
ne tuguje zbog rastanka
jer baš tada dušom mojom
sreća sastanka žubori.
Kad me spuste u grob, niko
nek ne kaže: “Sasvim nesta!”
jer društvima dženetlija
grob samo paravan tvori!
Kada vidiš da me spuste,
smatraj da me tada dižu.
Zar na nebu sunce, mjesec,
kada zađe manje gori?
Ti sve misliš to je suton,
Ne, svitanje to je pravo,
jer spuštanjem tijela u grob,
radi se o duše zori.
Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proživljenje
da mi dušu sumnja mori?
Iz bunara izvadi se
potopljena kofa puna.
Stog ne plače duh Jusufov
dok se tijelo s jamom bori.
Kad zatvoriš jedan otvor,
tad se drugi sam otvara.
Pa nek se zbog moje smrti
ni riječ tuge ne prozbori!

 

Tekst je pripremljen na temelju radijskog serijala Okean ljubavi koji je emitiran u okviru programa Radija BIR.

  • author's avatar

    Autor: Mirza Abaz

    Mirza Abaz rođen je u mjesecu septembru 1996. godine u Sarajevu. Studira bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda BiH na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Od malih nogu pokazuje interes za jezik i književnost i nije iznenađenje što je počeo filologiju i profesionalno izučavati. Do ovog trenutka bio je vanjski saradnik i glavni urednik nekoliko web portala, a svoje tekstove objavljivao je i u printanim časopisima.

  • author's avatar