O karakteru Pokreta Husein-kapetana Gradaščevića se pisalo mnogo u domaćoj historiografiji. Tom problematikom se bavilo mnoštvo domaćih, ali i inostranih autora. Međutim, svaki je na svoj osoben način prikazao taj pokret. Prvi su davali ocjenu, po samim elementima tog pokreta, da je to bio pokret protiv provođenja reformi (antireformni pokret) u Bosanskom ejaletu.


Klasičan primjer prikazivanja Pokreta u Bosni (na ovom mjestu ne ulazimo u karakter pokreta u Albaniji, kojeg je autor isto tako obradio u ovoj studiji), kao antireformnog može se vidjeti kod: D. Pavlovića, Pokret u Bosni i Albaniji protivu reforama Mahmuda II, kao i kod Hamdije Kreševljakovića, Husein-kapetan Gradaščević. Zmaj od Bosne. Isti takav pristup, ali i uz mnogo podataka i detalja kod: Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1827-1849. Drugi autori nisu prihvatili  takvo stajalište o ovoj problematici, što je sasvim u redu, kada se uzme u obzir da su prvi zanemarili neke bitne elemente koji idu u prilog tezi, da je to bio Pokret za autonomiju Bosne. Veoma detaljnu i iscrpnu monografiju, prvu u domaćoj historiografiji, koja se bavila studiozno ovom tematikom, i koja nam daje najcjelovitiju sliku Pokreta za autonomiju Bosne 1831-32., dao je Ahmed S. Aličić (Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine). Na istoj liniji je i ugledni, meritorni bh historičar i pravnik Mustafa Imamović, koji podržava i zastupa tezu da je čitav pokret bio borba za autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog carstva (Imamović, Historija Bošnjaka, dio: Borba za autonomiju Bosne – Husein-kapetan Gradaščević 333-337.). Naravno, uvijek postoje i oni treći, koji iznose činjenično stanje na osnovu primarnih izvora i sekundarne literature, sagledavajući problematiku krajnje objektivno, bez nekog naročitog ili prevelikog subjektivnog upliva i konstruisanja. Takav pristup je strogo naučni, jer dozvoljava čitaocu tih redova da sam kritički rasuđuje i donosi sopstvene zaključke, na osnovu pročitanog teksta. Pravi primjer takvoga pristupa se može pronaći kod: Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834). Sam autor ističe u predgovoru knjige da je „cilj monografije da se na jednom mjestu uporede sve dostupne informacije kako bi današnji čitatelji mogli steći što jasniju sliku o ovoj velikoj i znamenitoj povijesnoj ličnosti Bosne i Hercegovine“. Dakle, njegova monografija nije imala za cilj dokazati da je Pokret Husein-kapetana bio Pokret za autonomiju Bosne, već da što bolje upozna čitatelje sa svim dostupnim faktima o samoj Husein-kapetanovoj ličnosti.

Dosadašnji radovi koji su pisali o Pokretu, i koji predstavljaju samo pokušaje da se taj događaj opiše, ili se on u okviru drugih tema spominje, su sljedeći: Safvet-beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463-1850), Vlastita naklada, Sarajevo, 1900; Milan Prelog, Povijest Bosne, Knjiga II, Sarajevo, 1912; Dragoslav M. Pavlović, Pokret u Bosni i Albaniji protivu reforama Mahmuda II, Beograd, 1913; Hamdija Kreševljaković, Husein-kapetan Gradaščević. Zmaj od Bosne., Kalendar, Napredak za 1932. godinu; Martin Schor, Husein Kapetans Kampf um Bosniens Unabhangigkeit, Wien, 1936. Neobjavljeno; Avdo Sućeska, Ajani. Prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Knjiga XXII, Sarajevo, 1965; Ahmed S. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Posebna izdanja XI, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1983; Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina od 1827-1849. godine, Banja Luka, 1989. (Drugo izdanje: Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1827-1849., Knjiga 3, Planjax, Tešanj, 2016.); Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Posebna izdanja XIX, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996; Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997; Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit,  Povijest Bosne, II knjiga, (Tarih-i Bosna II), El-Kalem, Sarajevo, 1999; Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834). Biografija: uz dvjestotu godišnjicu rođenja, BZK Preporod, Gradačac, 2002.

Ova problematika se ne može shvatiti u potpunosti, ako se nema uvid u širi kontekst. Bosanski ejalet se nalazio u sklopu Osmanskog carstva, a u 19. stoljeću mnoge stvari su se promijenile u istom. Ono je u svojim pokušajima da zaustavi propadanje i održi mir sa velikim silama, koje su tražile prava za katolike i pravoslavne, počelo sprovoditi reforme. Mnoge od tih reformi su ugrožavale dominaciju muslimana u osmanskom društvu, pa su im se stoga konzervativni osmanski muslimani (Takvi su npr. bili: Osman-paša Pazvanoglu, vidinski paša, Mustafa-paša Bušatlija, skadarski paša poznatiji kao Škodra-paša i Ali-paša Janjinski), uključujući i većinu vodećih Bošnjaka u Bosanskom ejaletu, suprotstavili. Međutim, prethodno izneseni redovi, prikazuju samo jedan pogled u historiografiji na ovu kompleksnu problematiku, koju je, zaista, potrebno sagledati s više aspekata. Na isti, ili gotovo sličan način, i Milorad Ekmečić, u njegovom djelu Stvaranje Jugoslavije 1790 – 1918., gleda na ovaj pokret. On ne traži detaljnije uzroke pojave ovoga Pokreta, i piše da se „nakon pobune muslimana u Podrinju protiv priključenja njihovog teritorija Srbiji (1830), bune.. i muslimani u Posavini pod vodstvom Mahmud-paše Fida'ića, Mehmed-bega Tuzlića i Husein-kapetana Gradaščevića…. vrlo brzo im se pridružuju sarajevski muslimanski prvaci“. Bitno je napomenuti da je historičar M. Ekmečić zaista autoritet koji se treba poštovati – zbog velikog doprinosa koji je dao domaćoj historiografiji. Međutim, ova njegova velika sinteza ima i slabijih dijelova, kao što je upravo prikaz historije Bosne 1790-1878. godine, kao i osvrt na historiju Osmanskog carstva od kraja 18. do početka 20. stoljeća. Jako kvalitetan osvrt, tj. kritiku cijelog djela i svoje mišljenje/razloge zašto je autorova slika prvenstveno podbacila kod prikaza historije Bosne 1790-1878. dao je Nenad Filipović (Nenad Filipović (Beograd), „Osmanska Bosna i Osmansko Carstvo u djelu Stvaranje Jugoslavije 1790-1918. Milorada Ekmečića).

Do tridesetih godina 19. stoljeća, kako je već prethodno spomenuto, bilo je čestih i velikih ustanaka protiv Osmanlija, osmanskih pokrajinskih vlasti i osmanske centralne vlasti na Balkanu. Česta su bila odmetanja osmanskih upravnika u rumelijskim pokrajinama (kao i u ostalim dijelovima carstva), koji su imali podršku u njima lojalnom janjičarskom i krdžalijskom elementu. Naravno, ne mogu se izostaviti i zanemariti oba srpska ustanka, jer su se ti događaji odvijali u neposrednoj blizini Bosne, i u čijem je gušenju učestvovala i bosanska vojska, gdje je Prvi srpski ustanak (1804-1813) imao elemente socijalne revolucije (Srpska revolucija), ali isključivo samo za hrišćane (pravoslavce) u Smederevskom sandžaku. Sa druge strane, muslimani koji su bili prisutni na tom prostoru do izbijanja bune 1804. godine (zatim ustanka i revolucije), ali i kasnije, bili su izloženi stravičnim zločinima i progonima. Taj proces, upravo započet u Smederevskom sandžaku početkom 19. stoljeća, izbijanjem Prvog srpskog ustanka 1804. godine, u historigrafiji se naziva demografskom deosmanizacijom Balkana. Posljedica srpskih ustanaka, kao i kasnijeg proširivanja autonomne srpske nacionalne države (Kneževine Srbije) tokom 19. stoljeća, bili su i masovni muhadžirski pokreti muslimana/Bošnjaka. Te muslimanske izbjeglice (muhadžiri) su se masovno naseljavale na preostali osmanski teritorij na Balkanu, kao i zapadno od rijeke Drine, u Bosanski ejalet (od 1865. godine – vilajet). Doduše, još nekoliko prekodrinskih nahija ostalo je u granicama Bosanskog ejaleta do 1833. godine, kada su definitivno izgubljene za Bosnu, jer su bile pripojene Kneževini Srbiji. Prvi sultan koji je suštinski počeo provoditi reforme u carstvu, Mahmud II, poduzeo je značajnu akciju, koja se odrazila i u Bosanskom ejaletu, a to je bilo ukidanje janjičarskog odžaka (korpusa) 1826. (u Carstvu) i 1827. (u Bosni). Bosanski muslimani su nerado pristajali na ovakve zahvate i nastojali su da to spriječe silom. Ipak, u tome nisu uspjeli, jer u toj akciji nisu bili jedinstveni. Međutim, u Bosanskom ejaletu je još i prije ovog događaja postojao društevno-politički okvir za jednu drugu, širu akciju koja bi imala i dalekosežnije posljedice. To je bila stalno prisutna konfrontacija bosanskih muslimana i predstavnika centralne osmanske vlasti, gdje je vidljivo nastojanje prvih da ostvare autonomiju po ugledu na neke druge zemlje u Osmanskom carstvu (Arabija, Kneževina Srbija, Grčka, Egipat i Arhipelag i dr.). Tako je 1831. godine započeo opšti oružani ustanak u Bosni protiv centralne osmanske vlasti za autonomiju. Aličić je u svome radu, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, što je ustvari njegov prerađeni magistarski rad, objavljen 1983. godine, zauzimao prvobitan stav da se tu radilo o „oružanom ustanku u Bosni… za autonomiju“. Sama riječ autonomija, koju je upotrijebio prikazujući taj događaj u Bosni, bila je novina u dotadašnjoj historiografiji. A takav podatak i to saznanje je crpio iz izvora prvoga reda, kao i iz Muvekkitove Povijesti Bosne (Tarih-i Bosna), koja se također može smatrati izvorom, jer je Muvekkit bio savremenik događaja i savremenik gotovo svih pristalica (i vođe) Pokreta. Kasnije, A. Aličić, u knjizi Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, publiciranoj 1996. godine, nazvao je ovaj pokret, na osnovu dodatno korištene primarne građe (izvora), literature i napornog istraživanja, Pokretom za autonomiju Bosne.

Akcija je započela prevratom u Travniku, gdje je bio svrgnut sultanov namjesnik Namik-paša, koji je uspio pobjeći preko austrijske teritorije u Hercegovački sandžak, u Stolac do Ali-age Rizvanbegovića, a odatle na svoju novu dužnost, u Vidinski pašaluk. Međutim, još prije tog prevrata, u Tuzli su pobunjeni bosanski muslimanski prvaci 29. marta 1831. godine  formulirali tačke svog programa u smislu odbacivanja međunarodnog pristanka o predaji šest tzv. „srpskih“ nahija Kneževini Srbiji, iseljavanju muslimanskog stanovništva sa srpske državne teritorije i uvođenju reformi u državi. Ekmečić je u svojoj knjizi Stvaranje Jugoslavije 1790-1918. (I knjiga), ovoj problematici posvetio samo dvije stranice (324-325.). Ali i to je dovoljno da se dobije uvid i jasna slika kako je on gledao na ovaj Pokret. Naravno, on ga je interpretirao na osnovu dotadašnje napisane mjerodavne literature. On piše da su „bosanski prvaci napravili korak dalje i da su počeli zahtijevati i pokrajinsku autonomiju“. Bosanski muslimani su izabrali za vođu pokreta Husein-kapetana Gradaščevića, koji je dobio široka ovlaštenja. On je zajedno sa bosanskim divanom uspostavio novu vlast, zapravo postavio nove ljude na vlasti. Sam oblik pokrajinske i lokalne vlasti se nije bitno izmijenio. Njegova vlast je trajala nepune dvije godine. Ali, iako je za ovo vrijeme formalno uspio da uspostavi vlast u cijeloj Bosni, ipak je morao da vodi borbu sa izvjesnim brojem disidenata u Hercegovini sa Ali-agom Rizvanbegovićem-Stočevićem na čelu. Uz sva nastojanja i oružane borbe, pa i pobjede nad sultanovom vojskom, Gradaščević nije zvanično bio priznat za bosanskog valiju. Ali je činjenica da je on skoro dvije godine dana bio jedini, od većine naroda, priznavani  vladalac u Bosni i da su sve ovo vrijeme Bosnom upravljali bosanski muslimani po svom nahođenju. On nije uspostavljao ukinute organe vlasti niti vojne redove, prema tome ni ukinute janjičare, iako se zna da su mu, dok je pokret trajao, među najodanijim bili oni koji su ranije pripadali ovom odžaku. Međutim, to je posljedica strukture društva u Bosanskom ejaletu. Može se, dakle, smatrati da, s obzirom na ono što se sve događalo, period od 1831-1832. godine predstavlja period bosanske samostalnosti. Pokret je u konačnici bio slomljen 1832. godine u posljednim oružanim borbama, koje su se odvijale u blizini Sarajeva, gdje su Bosanci, pristalice Pokreta, bili vojnički potučeni, a gdje se naročito istakao sultanov pristalica Ali-aga Rizvanbegović. Husein-kapetan je prebjegao na austrijski teritorij, gdje je od austrijske vlade zatražio podršku i pomoć za amnestiju. Ostaje ipak nerazjašnjeno još jedno pitanje u historijskoj nauci, a to je sumnja da je Husein-kapetan vodio ovaj Pokret na osnovu bogatstva koje je stekao krivotvorenjem austrijskog novca. Ta kontroverzna informacija, vezana za krivotvorenje novca, preuzima se od Safveta-bega Bašagića-Redžepašića (Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463-1850)). Na 143. str. Bašagić iznosi tu tobože „vjerodostojnu predaju“. Treba napomenuti da je Bašagićev djed bio pristalica Ali-age Rizvanbegovića, i samim tim protivnik Pokreta Husein-kapetana Gradaščevića. Taj podatak, zasnovan samo na neutemeljenoj predaji, preuzeo je i Milan Prelog, ali ga sa dosta kritike i osporio (Prelog, Povijest Bosne). Te špekulacije je uzeo u razmatranje i Hamdija Kreševljaković, koji je odbacio ovu teoriju kao nevjerodostojnu (Kreševljaković, Husein-kapetan Gradaščević. Zmaj od Bosne).

 

                 Izdvajanje Hercegovine u zaseban mutesarifluk (1833. godine)

Poslije pada Gradaščevića ponovo je bila uspostavljena sultanova vlast, ali ni poslije toga sve do 1851. godine, do akcije Omer-paše Latasa u Bosni, nije bila ugušena ta ideja o samostalnosti odnosno autonomiji, jer je bio prisutan veoma veliki jaz između sultanovih činovnika i njihove politike i domaćih ljudi i njihovih želja da sami sobom upravljaju. Do pojave knjige A. S. Aličića Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, pretežno stajalište u našoj historiografiji bilo je: karakter Husein-kapetanovog Pokreta bio je antireformski, a takav stav je zastupao čak i ugledni bh. akademik i pravni historičar Avdo Sućeska (Sućeska, Ajani). Kao posljedica poraza Husein-kapetanovog pokreta (1832) uslijedilo je ukidanje kapetana i kapetanija (1834/1835), koji su bili glavna kočnica jačanju autoriteta predstavnika centralne vlasti u pokrajinama. Njihove upravne poslove u kadilucima preuzeli su muteselimi (musellimi) koji su regrutirani uglavnom iz bivših kapetanskih porodica, ali nisu predstavljali nasljednu feudalnu oligarhiju kao kapetani, nego samo obične državne službenike. Druga krupnija promjena, koja je nastala kao posljedica sloma Husein-kapetanovog pokreta i držanja stolačkog kapetana Ali-age Rizvanbegovića i nekih drugih hercegovačkih prvaka prema tome pokretu, bilo je izdvajanje Hercegovačkog sandžaka iz Bosanskog ejaleta u zaseban mutesarifluk (1833), a ne u zaseban ejalet kako je to tvrdila starija historiografija. Taj mutesarifluk je dat na upravu Ali-agi Rizvanbegoviću koji je bio proizveden u pašu s titulom vezira, a sve to kao nagradu za lojalno držanje i pomoć sultanu u ugušivanju Husein-kapetanovog pokreta. Međutim, Porta je Hercegovački mutesarifluk i dalje smatrala  dijelom ejaleta Bosna, naročito u vojnom segmentu. Tada su i u Hercegovini upravni i policajni poslovi bili povjereni muteselimima i zabitima kao i u Bosni. Takvo stanje je potrajalo sve do 1851. godine kada je Hercegovina, kao jedan od kajmekamluka, ponovno priključena Bosanskom ejaletu.

                       

                          Kraj Husein-kapetana Gradaščevića (1834. godine)

Nakon sloma pokreta, Husein-kapetan je prešao u Austriju koja mu je obećala sigurnost, a osim toga, nije postojao ugovor između Austrije i Osmanskog carstva o izručenju izbjeglica, pa čak ni kriminalaca. U Austriju je prešao 16. juna 1832. godine sa svojim najvjernijim i najbližim saradnicima: Ali-pašom Fidahićem, Mujagom Zlatarom, Mehmed-begom Krupom i sa još oko stotinu istaknutih Bošnjaka. Nakon izdržavanja karantina u Slavonskom Brodu, otišao je u Osijek, 5. jula 1832., gdje su mu austrijske vlasti odredile boravište. Već na samom početku doživio je razočarenje, jer su njega i njegovu pratnju razoružale austrijske vlasti i, stavili ih u suštinu, pod prismotru. Austrija je nastojala da se otarasi tih izbjeglica kako ne bi pali na njen teret, a i da se ne bi zamjerala Osmanskom carstvu. Tako su ga nagovorili da zatraži pomilovanje uz posredovanje austrijskog cara Franca I. U septembru je došla vijest od sultana o pomilovanju, uz uslov da se ne može vratiti u svoju domovinu Bosnu. Austrijske vojne vlasti su odmah počele pripremati Huseina za odlazak u Beograd, gdje je trebalo da pređe u Osmansko carstvo. U Beograd je stigao 8. oktobra 1832. godine, zapravo u Zemun, gdje je sačekao da mu se uruči carski ferman. Tu je uslijedilo drugo razočarenje, jer je u fermanu pisalo da on ne može ostati na evropskom tlu i da mora ići negdje u Anadoliju i da tamo može birati mjesto stanovanja. Ipak je prešao u Beograd 13. oktobra. Početkom decembra 1832. godine, na insistiranje Porte, bio je otpremljen u osmansku prijestolnicu Carigrad Dunavom. Njegova supruga, zbog bolesti i maloga djeteta, ostala je u Beogradu i tek u martu ili aprilu 1833. godine je krenula za svojim mužem u Carigrad. Husein-kapetan je posljednje dane svoga života proveo u Istanbulu/Carigradu. Prema jednoj verziji živio je zajedno sa porodicom, a prema drugoj on je živio u bivšim janjičarskim kasarnama na Atmejdanu, dok je njegova porodica boravila u iznajmljenoj kući nedaleko od nje. Ova druga verzija je, prema historičaru Husniji Kamberoviću, vjerovatnija. Dugo vremena je bio nepoznat datum Huseinove smrti. U radu o Husein-kapetanu Gradaščeviću objavljenom 1932. godine, Hamdija Kreševljaković se pozivao na pričanje Bećir-bega Gradaščevića, koji je navodno od Husein-kapetanove služavke, koja je s njim bila u Istanbulu sve do smrti, čuo da je Husein-kapetan umro pripremajući se da proslavi mevlud 1833. godine. „I upravo onaj dan kada se imalo to obaviti došao je kući i uzimajući abdest pozlilo mu, počeo je povraćati i u tome ispustio dušu. Pokopan je na Ejubu… Mevlud 1249. pao je na 30. srpnja 1833“ (Kreševljaković, Husein-kapetan Gradaščević. Zmaj od Bosne, 29-30.). Ahmed. S. Aličić je ne navodeći izvor, utvrdio da je Husein-kapetan umro „30. ili 31. jula 1833. godine“. Očito je Aličić ovdje imao drugi izvor ili je pak samo slijedio Kreševljakovićevu prvu verziju, propustivši tu činjenicu da je sam Kreševljaković kasnije odustao od toga datuma i utvrdio tačan datum smrti zaključivši na temelju natpisa na njegovom nišanu da je umro 17. avgusta 1834. godine (Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) ). Okolnosti pod kojima je Husein-kapetan umro ostaju i dalje zagonetne, ali se vjeruje da je umro nasilnom smrću. Međutim, teško je utvrditi način njegove smrti, iako sačuvana predaja o tome upućuje na nasilnu smrt, historijski izvori o tome šute, ili još nisu pronađeni isti. Stoga, realnije je pretpostaviti da je Husein-kapetan umro prirodnom smrću, daleko od domovine Bosne. Tuga zbog nemogućnosti da se vrati u Bosnu samo je mogla ubrzati tu smrt. O kakvoj bolesti se radi, nije moguće ništa konkretno utvrditi – i po tom pitanju sve ostaje na pukim nagađanjima i pretpostavkama (Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević, 65-67.).

(Alen Nuhanović, Metafora.ba)


  Literatura

[1] Aličić, Ahmed S., Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Posebna izdanja XI, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1983.

[2] Aličić, Ahmed S., Razdoblje turske (osmanske vlasti), Enciklopedija Jugoslavije, SRBiH – separat iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb, 1983.

[3] Aličić, Ahmed S., Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Posebna izdanja XIX, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.

[4] Bašagić-Redžepašić, Safvet-beg (Mirza Safvet), Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463. do 1850.), Vlastita naklada, Sarajevo, 1900.

[5] Bandžović, Safet, „Bošnjaci i balkanski muhadžirski pokreti“, u: Godišnjak BZK Preporod, Godina VI, Sarajevo, 2006., 322-343.

[6] Bandžović, Safet, „Demografska deosmanizacija Balkana i odluke Berlinskog kongresa 1878. godine“, u: Almanah, 41-42, Podgorica, 2008., 143-185.

[7] Ćorović, Vladimir, Istorija srpskog naroda, Prvo izdanje, Ars Libri, Beograd, 1997.

[8] Donia, Robert J. i Fine, Jr., John V. A., Bosna i Hercegovina: iznevjerena tradicija, Institut za istoriju, Sarajevo, 2011.

[9] Ekmečić, Milorad, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918., I knjiga, Prosveta, Beograd, 1989.

[10] Filipović, Nenad, „Osmanska Bosna i Osmansko Carstvo u djelu Stvaranje Jugoslavije 1790- Milorada Ekmečića“, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, 40/1990., Sarajevo, 1991., 433-457.

[11] Grupa autora, Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, Zbornik radova, Orijentalni institut u Sarajevu/Institut za istoriju, Sarajevo, 2013.

[12] Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka ( dio: Borba za autonomiju Bosne – Husein-kapetan Gradaščević), BZK Preporod, Sarajevo, 1997.

[13] Kamberović, Husnija, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834). Biografija: uz dvjestotu godišnjicu rođenja, BZK Preporod, Gradačac, 2002.

[14] Kreševljaković, Hamdija, Husein-kapetan Gradaščević. Zmaj od Bosne, u: Kreševljaković, Hamdija, Izabrana djela, IV, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991., 23-48.

[15] Kreševljaković, Hamdija, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, u : Kreševljaković, Hamdija, Izabrana djela, I, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991., 17-237.

[16] Muvekkit Hadžihuseinović, Salih Sidki, Povijest Bosne, II knjiga, (Tarih-i Bosna II), El-Kalem, Sarajevo, 1999.

[17] Pavlović, Dragoslav M., Pokret u Bosni i Albaniji protivu reforama Mahmuda II, Beograd, 1913.

[18] Prelog, Milan, Povijest Bosne, Knjiga II, Sarajevo, 1912.

[19] Sućeska, Avdo, Prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Knjiga XXII, Sarajevo, 1965.

[20] Šljivo, Galib, Bosna i Hercegovina 1827-1849., Knjiga 3, Planjax, Tešanj, 2016.

 

  • author's avatar

    Autor: Dopisnik

    Nedostaju biografski podaci.

  • author's avatar