Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al’ je snijeg, al’ su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
Labudovi već bi poletjeli.

Nit je snijeg, nit su labudovi
Nego šator age Hasan-age.
On boluje od ljutijeh rana,
Oblaze ga mati i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam’ bolje bilo,
On poruči vjernoj ljubi svojoj:
– Ne čekaj me u bijelom dvoru,
Ni u dvoru ni u rodu mome.

Kad kaduna r'ječi razumjela,
Još je jadna u toj misli stala,
Jeka stade konja oko dvora;
Tad pobježe Hasanaginica,
Da vrat lomi kuli niz pendžere;

Za njom trče dvije mile ćerke:
– Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
Već daidža Pintorović beže.

I vrati se Hasanaginica,
Ter se vješa bratu oko vrata:
– Da moj brate, velike sramote!
Gdje me šalje od petoro djece!

Beže muči, ništa ne govori,
Već se maša u džepe svione,
I vadi joj knjigu oprošćenja,
Da uzimlje potpuno vjenčanje,
Da gre s njime majci u natrage.

Kad kaduna knjigu proučila,
Dva je sina u čelo ljubila,
A dv'je šćeri u rumena lica,
A s malehnim u bešici sinkom
Od'jelit se nikako ne mogla,
Već je bratac za ruku uzeo
I jedva je sinkom rastavio
S njom grede dvoru bijelome.

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme ni nedjelju dana,
Dobra kada i od roda dobra,
Dobru kadu prose sa svih strana,
A najviše imotski kadija.

Kaduna se svome bratu moli:
– Aj tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat ni za koga,
Da ne puca jadno srce moje,
Gledajući sirotice svoje.

Ali beže ništa ne hajaše,
Već je daje imotskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše,
Da napiše listak b'jele knjige,
Da je šalje imotskom kadiji:
– Djevojka te lijepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše:
Kad pokupiš gospodu svatove,
I kad podješ njenu b'jelu dvoru,
Dug pokrivač nosi na djevojku,
Kada bude agi mimo dvora,
Da ne vidi sirotice svoje.

Kad kadiji b'jela knjiga dodje,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi, grede po djevojku,
Dobro svati došli do djevojke,
I zdravo se povratili s njome;
A kad bili agi mimo dvora,
Dv'je ćerke s pendžera gledahu,
A dva sina pred nju ishodjahu,
Tere svojoj majci govorahu:
– Svrati nam se, mila majko naša!
Da mi tebi užinati damo.

Kad to čula Hasanaginica,
Starješini svata govorila:
– Bogom brate, svate starješina!
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.

Ustaviše konje uza dvora.
Svoju djecu l'jepo darovala:
Svakom sinu nože pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane,
A malome u bešici sinku,
Njemu šalje u bošci haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
Pak dozivlje do dva sina svoja:
– Hod'te amo sirotice moje!
Kad se neće smilovati na vas
Majka vaša srca kamenoga.

Kad to čula Hasanaginica,
B'jeli, licem u zemlju udrila,
Uput se je dušom rastavila,
Od žalosti gledajuć sirote.

  • author's avatar

    Autor: Redakcija

    Nedostaju biografski podaci.

  • author's avatar