Bio je šejh nakšibendijskog reda. Tako se vjerovalo, jer on sam o tome nikada nije govorio niti se po bilo čemu isticao nad ostalima. Skrušen i pred poznatim i pred nepoznatim, ne uznoseći se niti se povlačeći, isti i pred vjerujućima i onima čija srca sumnjaju pa se kolebaju. Odmjeren u svemu, obraćao se ljudima na nivou njihova razumijevanja i na način njihova shvatanja. Uvijek nasmijan i vedar, ljubopitljivo zagledan u sve postojeće, nikoga ne podcjenjujući niti ikoga osuđujući. Bio je poput široke rijeke u tiha jutra, svakom dostupan a nedokučiv u protoku koji uvijek izmiče. Voda pored puta, pored svih ljudskih puteva, vidljiva a neuhvatljiva, jasna a zamagljena uvijek novom slikom. Tako je uvijek kada se dodiruju blizina i prolaznost, kada neposrednost i nestalne mijene pružaju uzaludno ruku jedno drugome.

Upoznao sam ga u Travniku pred sami rat, posjetivši ga sa njegovim dervišima. Sam nisam pripadao redu ali su me  „poveli“ jer sam volio sufijsku misao i poštovao ljude Puta. Bilo je dovoljno. Dovoljno meni jer za ostale ne znam, nisu kazivali više od onoga što su im govorili pogledi. Putovanje jednolično i tmurno, prepuno pritajenih očekivanja koja je svako nosio na svoj način predajući im se ćutke i bezglasno. Nisam mislio ni o čemu, gledajući snježne planine pored puta. Nebo je maglovito i oblaci u daljini djelovali su gotovo sjetno, upotpunjujući nešto neodređeno u meni.

Kada smo ušli u čisti stan, dočekala su nas dvojica ljudi sa desnom rukom na prsima, stari derviški pozdrav koji označava ljude srca. Tiho i nenametljivo su pokazali na šejh Halidovu sobu. Poštovanje i red u ljudskim odnosima i stroga pravila koja svaku stvar stavljaju na njeno mjesto.

Dvojica derviša su ušla prije mene, poselamivši se uz uobičajeni naklon. Poljubih šejhovu ruku jer su tako uradili i ovi prije mene. Ispružio ju je u namjeri da se rukuje sa mnom, ne želeći usiljenu ljubaznost i formalno poštovanje koje nije u srcu. Njegov izgled me nije ni uplašio ni začudio, bio je otprilike onakav kakvim sam ga zamišljao. Držeći u ruci staru knjigu bijelih korica, šejh je žustro raspravljao sa jednim čovjekom koji je već bio unutra kada smo došli. Shvatih da govore o Ali-paši Rizvanbegoviću.

Stan je bio prostran i osunčan, pun toplih sjenki i tragova pažljivih ruku, bez ijednog suvišnog komada namještaja ili nečega što ne pripada adabima i tradiciji reda. Svaka stvar na svom mjestu, neupadljivo i gotovo nemarno, a opet strogo i nemoljivo. Sve je tuđe vlasništvo, kako sam saznao. Halid će tu prezimiti, star je i usamljen a bosanske zime oštre i teške. Šejh je u ranoj mladosti bio oženjen jedno kratko vrijeme, ostao je bez djece. Ali Bog kome hoće daje, pa je tako i Halid oko sebe imao ljude koji su ga voljeli i služili bolje nego rođenog oca.

Šejh Halid, po svemu sudeći, nije ni imao svoju kuću niti privatno vlasništvo, sem jednog dijela zajedničke imovine u Fojnici koju je dijelio zajedno sa bratom. Ali je tamo rijetko odlazio. Jedan smeđokos dječak od oko dvije godine stalno je trčkarao iz sobe u sobu, veselo se smijući, a šejh ga je ljubazno milovao po glavi stalno mu ukazujući pažnju. Ljudi koji su nas uveli očito su imali poseban položaj i stalno bili na usluzi šejhu. Jedan od njih (kasnije sam saznao da se zove Mirsad) bio je vrlo ozbiljan i pomalo natmuren derviš u kasnim tridesetim, pogled mu je bio pažljiv i usredsređen.

Prešli smo u drugu sobu i sjeli, šejh će doći da nam se obrati svima. Slučaj je htio (bez ičije svjesne namjere) da sjednem na sofu preko puta šejhovskog mjesta, dok su ostali sjedali po podu. Neki su bili prekrštenih nogu… Kada je šejh ušao, svi smo ustali na noge, iako je odmah rekao da nastavimo sjediti i dao znak rukom da ostanemo dolje. Kako smo samo on i ja ostali na sofi (drugi su sjedili na podu) bijah iznenađen i zatečen tom simboličnom „jednakošću“.
Pitao me ko sam i odakle dolazim. Kada sam odgovorio, pohvalio je reisa Sulejmana Šarca, mog daljeg pretka i vjerskog poglavara u doba Austro-Ugarske monarhije. Nisam o njemu znao skoro ništa, sem da je iz Uzinovićke mahale u kojoj sam i ja rođen. Šutio sam.

Skup je trajao nekih dva sata, ispratili su nas sa poštovanjem ili mi se tako činilo. Vraćali smo se zadovoljni. Svuda okolo snijeg i blato, poneka umorna životinja pored puta, zapuštene seoske ograde i neugledni sokaci. Predratno stanje se moglo osjetiti, ali ne tako snažno da bi zaplašilo ili poljuljalo uvjerenja.

Stakla automobila bijahu prljava, gledao sam oblake kako promiču, nastojeći da što manje govorim. U Stolac smo se vratili kasno u noć, iscrpljeni ali sretni, svako na svoj način. Uskoro je izbio rat. I u jeku sukoba, godine hiljadu devetsto devedeset treće, sudbina je htjela da ponovo vidim Halida. Došao je u Stolac na liječenje.

Nije namjeravao i nije se nadao, ali kada Bog nešto hoće, ljudski umovi se zaustave, misli se pomute i osjećanja uzburkaju da bi se desilo ono što se desiti mora. Spremao se za Sloveniju gdje je trebao operirati kuk i imao uredne papire, sve je bilo spremno za odlazak. Mirsad je bio s njim. Ali slučajni susret sa stolačkim muridom u Splitu sve je izmijenio. Taj njegov učenik mu je spomenuo doktora iz Stoca i bolnicu za koštano-zglobna oboljenja poznatu u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Stare zgrade iz Austro-Ugarskog vremena, zelenilo i cvijeće. I šejh se predomislio. Ratna zona, svakodnevna granatiranja i smrt na svakom koraku, ali je odlučio doći. Primljen kao i svaki drugi pacijent, ležao je na krevetu do prozora sa još dvojicom ljudi u sobi. Odmah po dolasku osvojio je srca.

Pričalo se da su medicinske sestre počele postiti ramazan pod uplivom Halidove ličnosti i njegova blagoslova. Bijele brade i rumenih obraza, gotovo dječačkih usana i sa crnom derviškom kapom na glavi, šejh je plijenio opću pažnju i izazivao poštovanje. Mirsad je doputovao zajedno s njim, pomogao i radio oko njega sve što je trebalo, odnoseći se prema šejhu kao da mu je rođeni otac. Jer očinstvo u duhu je ponekad jače od tjelesnog, otac duše je često važniji od roditelja izvanjskog svijeta.

Rasim i Džanka su bili u istoj sobi sa Halidom. Rasim je bio prosijed, gotovo ćelav starac sa tankim naočarima ispod kojih se nazirao ispitivački i nepovjerljiv pogled. Poslije Drugog svjetskog rata navodno je bio ministar šumarstva i spadao u „progresivne drugove“ a onda „sletio“ kao Informbiroovac, opredjeljujući se čvrsto i nepokolebljivo za druga Staljina. Nakon svega što je prošao, živio je tiho i povučeno, ravnodušan spram društvenih tokova i života samog. Nikad se nije ženio, a važio je za obrazovanog i sposobnog čovjeka. Džankić sa Ošanića, čijeg se imena ne sjećam (i koje je inače malo ko znao jer su ga svi naprosto zvali Džanka), ležao je preko puta Halidovog kreveta. Rasijan i vedrog osmijeha, veliki bećar je bio očaran šejhovom ličnošću. Prepun sjete i žala za prohujalim vremenima, stari Džanka je ličio na umornog kapetana napuštenog broda koji se još dvoumi oko daleke plime i konačnog napuštanja razrušene krme.

„Mladost se ne vraća“ – rekao mi je jednom gotovo šapatom i suznih očiju. Oba starca su izgledala dosta krepko i svježe liječeći se ko zna od čega jer je bolnica odavno (a u ratu pogotovo) više ličila na starački dom i prihvatilište nego na liječilište. Tri sigurna obroka dnevno i debele grede postavljene ispred prozora kao zaštita od granata, bilo je dovoljno da staračka oronulost vidi zaštitu i utočište. Povrh svega, u bolnci su imali društvo, što je mnogima ostavljenim i usamljenim bila prava blagodat. Jer i u obilju ljudi bivaju zanemareni i zapostavljeni, možda čak još više, pa se ne treba čuditi zašto je tako u ratu. Mnoštvo je dolazilo slušati šejh Halida. Pacijenti iz drugih soba, vojnici u slobodnom vremenu i medicinske sestre u pauzama, dokoni starci koji su uvijek tamo gdje se nešto govori i pripovijeda.

Neko bi zapamtio par riječi ili citat, drugi su pomno bilježili i čuvali čitave stranice, treći bi pamtili sve. Neizbježno, jer ljudske mogućnosti su različite. Zato je Ibn Arebi rekao: „Jednom tepsijom ne možeš zahvatiti cijelo more, ali i ono što zahvatiš je more.“ Uzmi koliko možeš. Voda spoznaje je jedna te ista, a veliki zalogaj bi ugušio maleno, nezrelo dijete i ono što slon uzima mrava bi uništilo.

Dok bi šejh govorio tišina je bivala potpunom. Pričao je dugo i temeljito, razgovijetno razlažući slogove i pokatkad ponavljajući rečenicu da podcrta ili nešto naglasi. Sagovornika bi gledao cijelo vrijeme, svakome posvećujući istu pažnju. Jednom prilikom Mirsad ga je izveo van do obližnje džamije. Nije mogao hodati i kretao se u invalidskim kolicima. Minaret Ali-pašine džamije bio je još uspravan, nijedna granata nije pogodila sami mesdžid iako ih je okolo palo na stotine. Moj prijatelj Mead i ja htjedosmo to ovjekovječiti kamerom, ali nas odlazak u logor i dalji razvoj situacije zaustavi u namjeri.

Ali-paša bijaše u istom lancu duhovnog rodoslova kao i šejh Halid. Stolački vezir bio je murid Mejli-babe, a prenosi se da je ovaj dolazio u Begovinu, gdje bi se obavljali veličanstveni zikrovi. Abdurahman bijaše jedini učenik Husejn-babe Zukića, utemeljitelja i pročelnika tekije u Vukeljićima. Šejh Husejn je u potrazi za znanjem napustio rodni kraj još u ranoj mladosti, a Sirija bijaše šejh Mejli-babe.

U traganju za naukom izbivao je punih četrdeset godina. Pohađao je i čuvenu Muradija tekiju u Turskoj i na kraju se vratio u Bosnu, sagradivši tekiju u rodnim Vukeljićima. Od njega, silsila dalje ide preko velikih šejhova do Imama (Ehli-bejtskih) i Časnog Poslanika. Poslanik u svojoj ruci drži uvodnički lanac i moć njegova blagoslova (ba'rakah) prostire se na sve šejhove koji učenike vode i terbijete. Bejat šejhu je bejat Poslaniku. Muridi često još kao djeca bivaju svjesni svog manevijskog oca. Tako je mali Abdurahman, tada još dijete, prepoznao šejh Husejna. On mu je i dao nadimak Sirri, što znači tajnoviti. Prenosi se da mu je Husejn rekao: „Ti si od mene jedan, a od tebe će biti hiljade“. On je naime bio jedini učenik Husejn-babe, a kasnije su od njega potekli mnogi. Jedini koji nasljeđuje.

Šejh Halid je malo zastao kod džamije, prošaptavši Mirsadu svoju tajnu želju. Htio je naime da ga ukopaju u dvorištu Ali-pašine džamije ukoliko umre u Stocu. Je li predosjetio skori kraj imavši siguran išaret u rukama ili mu se naprosto „otelo“, ne znam. Za samog Ali-pašu ga bijaše mnogo toga vezivalo. Puno ga je cijenio i čak tvrdio da Bosna jednim dijelom ispašta (i) zbog nepravde koja se (lažnim historicizmom) nanosi tom velikanu. Misao teška, neobična i smjela, ali sam je čuo svojim ušima. Mirsad je zapamtio, malo se zamislio i odgurao kolica natrag u bolnicu.

Halidu se nije moglo pomoći, bar ne u takvoj bolnici i u tim okolnostima. Ugradnja kuka bijaše nemoguća, operacija vrlo teško izvodiva. U aprilu iste godine preselio je na Bolji svijet. Njegovi muridi su ga okupali i sahranili, kako je i želio, u dvorištu džamije. Bijaše prisutno petnaestak ljudi, granate nisu padale.

Mirsad je predvodio dženazu i nedugo poslije toga otišao iz Stoca. Na svoju sreću, jer je tako izbjegao sigurno zarobljavanje i odlazak u logor. Nakon rata Halidu je sagrađen skromni bašluk. Mjesto se znalo, obilježeno je nakon samog ukopa. Došao je u Stolac i tu ostao. Na ovome svijetu svi smo putnici, prolaznici i dobro je znati za vraćanje i mjesto povratka. Iza njega je ostao nasljednik jer duhovno bremeniti ne mogu bez vodiča. U svakom vremenu postoje znalci koji presijecaju pupčanu vrpcu da bi se rodilo duhovno čedo. I svi vode do Časnog Mustafe.

Oko istine je oduvijek bio okupljen samo mali broj ljudi i tako je u svim vjerama i velikim tradicijama.

U mnoštvu svijeta bezbroj je želja u kojima se zaboravlja sebe i bludi, mnogo je šarenih laža što razaraju srce i odvode sa pravog puta. Ali nisu sve želje iste. Neke iskre svjetlošću sa nebeskih puteva i razasipaju zvjezdani sjaj onostranosti. Možda takva bijaše i Halidova želja.

 

Ovaj odlomak je preuzet iz knjige Pero i skrivenost autora Jasminka Šarca.

  • author's avatar

    Autor: Redakcija

    Nedostaju biografski podaci.

  • author's avatar