Press "Enter" to skip to content

Srednjovjekovna Srebrenica – grad i rudnik

Gradovi (gradska naselja) na području srednjovjekovne bosanske države se javljaju znatno kasnije nego na ostalim prostorima bivše Jugoslavije. Tek je sa razvojem rudarstva počelo njihovo formiranje u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Dolaskom njemačkih rudara Sasa i dubrovačkih trgovaca prvo su nastali rudnici srebra u oblasti srednje Bosne (Ostružnica 1349, Fojnica 1365. i Kreševo 1381. godine) i srednjeg Podrinja (Srebrenica 1352), a zatim rudnik olova u Olovu (1382). Na ovom mjestu će biti razmatrani grad i rudnik Srebrenica u srednjem vijeku.


Srebrenica je locirana u srednjem Podrinju , veoma bitnoj raskrsnici puteva za Srbiju i Ugarsku, koje je obuhvatalo “porječje Drinjače i njenih pritoka, uključujući Birač, Ludmer i Osat, pa prema jugu do razvođa rijeke Prače. Njenu istočnu granicu činio je tok Drine između Zvornika i međeđanske klisure”. Srednje Podrinje bilo je poznata rudarska oblast još u antičko doba (starom vijeku). Rimljani su na tom području, koje je na poznatoj Tabula Peutingeriana označeno pod imenom Argentaria (područje bosanskog srednjeg Podrinja), intenzivno ekploatisali metale, prvenstveno srebro. Druga faza obilnijeg korištenja podrinjskog rudnog blaga, poslije prekida od više stoljeća, započela je upravo u srednjem vijeku, negdje početkom XIV stoljeća, prvo, po svemu sudeći, u srbijanskom dijelu Podrinja, ali ubrzo zatim se težište prenijelo na bosansku stranu u Srebrenicu i njeno područje, koje je postalo najunosnije u srednjovjekovnoj Bosni, a poslije novobrdskog (Novo Brdo na Kosovu) i najznačajnije na Balkanu. “Srebrnica” se spominje prvi put 16. VIII 1352. godine u dubrovačkim izvorima, što je vezano za dubrovačkog zlatara Dragoja Benvenutića, a spominje se i kasnije 1376. godine, dok se njene carine spominju 1389. godine. Srebrenica se prvi put spominje kao rudarsko naselje 1376. godine zbog velikog bogatsva srebrom, olovom i drugim mineralima. Danas, u moderno doba, na području grada Srebrenice postoje razvaline dva grada: gornji, srednjovjekovni, u narodu zvani Stari grad, i donji, tzv. Turski grad, koji je, kako mu već ime kaže, nastao u osmansko doba.

Rudarska aktivnost u Ostružnici, najstarijem rudniku srebra u srednjoj Bosni, postepeno je zamirala i već od osamdesetih godina XIV st. gubi joj se u izvorima svaki trag, tako da je to označeno kao početak rada istočnih rudokopa u Bosni. Izgleda da je težište proizvodnje srebra u XIV st. bilo tamo gdje se, zbog bogatog nalaza, do ovog plemenitog metala najlakše moglo doći. To je svakako bio rudarski bazen srednjeg Podrinja, u kome je Srebrenica ubrzo izbila na prvo mjesto. Već za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića (1353-1391), Srebrenica je postigla znatan uspon i sve do početka XV st. mirno se razvijala zahvaljujući srebrnim prilikama u onovremenoj Bosni. Kao i sva važnija rudarska mjesta, Srebrenica je dobila svoju kovnicu novca, o čijem radu ima pouzdanih podataka već u drugoj polovini XIV stoljeća.

Srebrenica je u isto vrijeme važan trgovački centar sa intenzivnom trgovniskom razmjenom. Glavni predmet trgovine bili su plemeniti metali kao najvažniji produkt srebreničkih rudnika, a zatim u znatno maloj mjeri olovo. Od trgovaca u sve većem broju okupljaju se Dubrovčani tako da dolazi do razvoja snažne dubrovačke kolonije (naseobine), sa stalnim konzulom na čelu. Stalni konzuli postavljani su samo u značajnijim mjestima. Posljednjih decenija XIV st., osim u Srebrenici, konzuli se nalaze u Bosni još u Drijevima. Također i domaći stanovnici iz Srebrenice uzimaju učešća u trgovini. Mnogi od njih su održavali stalne veze sa Dubrovnikom i obogatili se do te mjere da su stekli uslove potrebne za prijem u dubrovačko građanstvo. Posljednje decenije XIV st. Srebrenica daje veći broj novih građana Dubrovniku nego ijedno drugo mjesto iz unutrašnjosti Balkana, što govori o njenom stalnom ekonomskom usponu. Nema sumnje da je Srebrenica već u ovo vrijeme postala najvažniji rudnik i najvažnije gradsko naselje srednjovjekovne bosanske države. U pojedinim mjestima kao što je Srebrenica, Prača i Foča, i domaći ljudi uzimaju učešća u trgovini, ali su njihovi poslovi veoma skromnog obima tokom druge polovine XIV stoljeća. Iako se tada postepeno stvaraju uslovi za rad domaćih zanatlija izvan seoskog gazdinstva, njihova djelatnost u gradovima je gotovo nepoznata. Sa izuzetkom Srebrenice, gradovi (gradska naselja) u Bosni su, krajem XIV st., još uvijek bili slabi potrošački centri. U prvom redu uvozi se so, artikli široke potrošnje, neophodni za život ljudi i stoke. O uvozu ostalih predmeta, kao npr. grnčarije i tkanina, nema mnogo pouzdanih podataka. Potražnja i kupovna moć je bila na niskom nivou.

Rudarska proizvodnja, koja predstavlja osnovu postanka i razvoja bosanskih gradova, napreduje i dalje vidno i u prvoj polovini XV stoljeća. Pri tome treba uzeti u obzir činjenicu da je u čitavoj Evropi, poslije dugog perioda vrlo intenzivne eksploatacije oko sredine XIV st. došlo do zastoja. Uporedo sa opadanjem rudarske proizvodnje zavladala je na ekonomskom tržištu oskudica i rasla je potražnja za plemenitim metalima, posebno za srebrom. Svakako da su se ovakve prilike na evropskom tržištu morale odraziti i u rudarstvu srednjovjekovne Bosne i to na taj način što su dale snažan poticaj lokalnoj proizvodnji. I u ovom slučaju Dubrovčani su odigrali odlučujuću ulogu posrednika pojačavajući izvoz iz Bosne na prekomorska tržišta. Bosanski vladari su podržavali eksploataciju rudnika da bi sebi obezbijedili velike prihode novca. U istoj namjeri to čine i bosanske velmože – veliki feudalci, kada se neki rudnik nađe na njihovom posjedu, stoga su i jedni i drugi podržavali razvoj rudarstva, a time ujedno i trgovine i sveukupnog razvitka.

Tako su u prvoj polovini XV st. postojali vrlo povoljni uslovi za dalji privredni procvat gradskih naselja, naročito onih u srednjem Podrinju kao što je Srebrenica, i u srednjoj Bosni, koja su se razvijala zahvaljujući napretku rudarstva. Prvih godina XV st. Bosna je izgubila Srebrenicu, svoj najaktivniji rudnik srednjeg Podrinja i cijele srednjovjekovne bosanske države. Područje Usore između Vrbasa i Drine došlo je pod neposrednu vlast Ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji je oduzeo hercegu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću nekadašnje kraljevske gradove u sjeveroistočnoj Bosni: Srebrenicu, Kušlat i Srebrenik, ali i tvrđave koje je sam herceg podigao: Brodar i Susjed. Najvažniji grad Srebrenicu, Sigismund je vjerovatno 1411. god. dao srpskom despotu Stefanu Lazareviću te nešto malo Bosancima, a na najvećem dijelu tog prostora organizovao je ugarsku vlast najprije pod upravom gradskih kaštelana, a zatim usorskih banova, nakon čega se u tim krajevima ne spominju činovnici bosanskog kralja. Despot Stefan Lazarević je uveo nove carine za dubrovačku robu, protiv kojih su Dubrovčani protestvovali 1414. god., a takvih pritužbi je bilo i godine 1416. i 1417. Pokušaji bosanskih kraljeva da ratovima i čestim upadima ponovo povrate na duži vremenski period posjed ovog važnog rudnika i mjesta nisu imali trajnijeg uspjeha. Srebrenica je ostala u sastavu Srpske Despotovine sve do pada Despotovine pod osmansku vlast 1459. god., dok je Srebrenica pala pod osmansku vlast 1462. god., kada je bila u sastavu teritorije bosanske plemićke porodice Dinjičića-Kovačevića.

Sva ova događanja u vezi sa političkim promjenama nisu omela dalji uspon i širenje Srebrenice kao grada tokom XV stoljeća. Proizvodnja je bila u stalnom porastu, te uporedo sa tim je rasla i vrijednost ovog rudnika. To se najočiglednije može pratiti na velikom povećanju izvoza za zakup srebreničke carine. Ukupna svota za koju je despot Stefan Lazarević 1417. god. prodao srebreničku carinu dvojici Dubrovčana bila je sedam i po puta veća od one koju je bosanski kralj Tvrtko I dobijao posljednje dvije godine svoje vladavine za Srebrenicu i Ponor (1390, 1391). Dakle, očigledno je da je u to vrijeme poslije Novog Brda na Kosovu, Srebrenica bila najveći rudnik Balkana. Dubrovčani su se svakim danom sve više okupljali u Srebrenici. Njihova naseobina postaje jedna od najjačih u balkanskom zaleđu. Bavili su se trgovinom srebra, njegovom kupovinom i izvozom, zatim prodajom tkanina i ostalih sirovina koje su uvozili. U Srebrenici su tako pustili svoje duboke korijene. Podizali su svoje kuće, kupovali rudarska okna (jame) i ostale nekretnine.

Veliki značaj Srebrenice ogledao se u privrednom aktiviranju čitave oblasti kojoj je ona bila sjedište. U njenoj neposrednoj okolini su se podizala mnoga manja naselja. Po svome značaju na prvo mjesto dolazi naselje Sasi, današnje selo Sase u blizini Gradine, antičke Domavije. U Sasima je bilo dubrovačkih trgovaca, naročito pedesetih godina XV st., od kada datiraju podaci o radu Dubrovačkog suda. U blizini Srebrenice nalazilo se i Pećište, čije ime također ukazuje na rudarsku aktivnost na ovom području. To se isto može pretpostaviti i za mjesto Čagalj. Ostao nam je sačuvan još poneki podatak o manjim mjestima koja okružuju rudarsko središte Srebrenicu.

Sa privrednim porastom srednjeg Podrinja uveliko su oživjeli i putevi koji su vodili kroz ovu oblast. Treba imati u vidu da se preko ovog područja odvijao vrlo intenzivan tranzit onovremeno, posebno u pravcu susjeda Ugarske i Srbije, pa je porast trgovinskog prometa doveo do formiranja novih karavanskih stanica. Već od početka XV st. posebno se ističe Ljupskovo, u oblasti Dragiše Dinjičića. Karavani su svraćali i u podgrađe Gerina (Perina) na Drinjači, grada Tvrtka Stančića, preko koga je vodio jedan od puteva za donje Podrinje. Tako se pod okriljem Srebrenice u srednjem Podrinju formirao čitav niz manje ili više važnih ekonomskih centara. Od njih po svome značaju daleko prednjači podgrađe Zvonika (Zvornika), važnog grada na Drini, koji je dobio ime po zvoniku lokalnog franjevačkog samostana. Zvornik je prvi put zabilježen 1410. god., ali je vjerovatno podignut i ranije. Uskoro se ovdje obrazovala veoma jaka dubrovačka kolonija, čije se postojanje može smjestiti u vremenski period od 1415. pa sve do 1432. godine. Kako se Srebrenica u ovo vrijeme nalazila u sastavu Srpske Despotovine, u Zvorniku se dakle, razvijala jedna od jačih dubrovačkih naseobina na području srednjovjekovne Bosne.

Sjajno doba Srebrenice pripada prvoj polovini XV stoljeća, s tim što u okviru ovog perioda stepen i intenzitet njenog razvoja nisu bili uvijek podjednaki. Naročito od 30-ih godina XV st., rudarska proizvodnja je bila u naglom porastu. To se zapaža po ogromnom izvozu srebra, o čemu se u Dubrovniku mogu naći i posebne knjige. U to vrijeme priliv dubrovačkih trgovaca u sam grad je stalno rastao. Od 30-ih godina XV st. osjeća se novi polet u privrednom životu Srebrenice, koji označava i vrhunac njenog razvoja. Nagli uspon rudarskih mjesta poklapa se vremenski sa odumiranjem Zvornika i Visokog, koji su do 1430. god. bili glavni centri bosanske trgovine.

Njemački rudari Sasi usko su povezani s razvojem rudarstva u srednjovjekovnoj Bosni, kao i u ostalim krajevima bivše Jugoslavije. Dosad su se u literaturi javljala sporna mišljenja o ulozi Sasa u bosanskom srednjovjekovnom društvu. Već iz prve polovine XV st. postoje podaci o selu Sasi nedaleko od Srebrenice. Ipak za neke sačuvane lokalitete nema potvrde u srednjovjekovnim pisanim spomenicima. Tako se u Bosni nalazi Saška Rupa, kod Dusine, i Saška Reka, blizu Srebrenice, sa već pomenutim selom Sasi (Sase). Ima i takvih toponima čiji su nazivi nastali u vezi s njemačkom rudarskom terminologijom, koju su Sasi sa sobom donijeli u naše krajeve, kao na primjer “arti”, Vis kod Borovice u Bosni, od Ort (orat, mjesto na kome radnik kopa rudu); ili Špat, selo kod Srebrenice (špad, cjepljiv kamen, koji se njemački zove “Spat”). Nije moguće tačnije odrediti da li su Sasi učestvovali već u samom početku u radu bosanskih rudnika. Prvi pisani izvor o prisustvu Sasa u Bosni datira iz 1365. god., kada su već nekoliko decenija bosanski rudnici bili aktivni. Ova nesigurnost u vremenskom određivanju datuma pojave Sasa u eksploataciji bosanskih rudnika ne smanjuje značaj njihove uloge za razvoj bosanskih rudnika. Ako ne u samom početku, Sasi su se pojavili u određenoj, dosta ranoj fazi razvitka bosanskog rudarstva, unapređujući ga i svojom rudarskom vještinom i primjenom savršenije rudarske tehnike. Za kasniji razvoj bosanskog rudarstva Sasi nisu imali više tolikog značaja, jer podaci koji se na njih odnose iščezavaju zadnjih decenija XIV st., a javljaju se sve više domaći eksperti rudarstva.

Na području srednjeg Podrinja, u srednjem vijeku, isticale su se tri bosanske vlasteoske porodice, koje su imale udjela u historiji Srebrenice i njenog područja, a to su bili Zlatonosovići, Dinjičići-Kovačevići i Stančići. U srednjem Podrinju su se sigurno nalazili i posjedi vladara Bosne iako nema iscrpnijih podataka o tome. Ovdje svakako treba računati na poznate rudnike oko Srebrenice (to je tzv. istočnobosanski rudarski bazen, tj. Srebrenica i njena okolina), koji predstavljaju najaktivniji rudarski region u srednjovjekovnoj Bosni. Ime sela Kraljevo Polje, južno od Vlasenice, kao da ne ostavlja sumnju u identifikaciju zemljišnih posjeda koji su nekada pripadali bosanskom kralju. Sličnu vrijednost ima i naziv Kraljeva planina za jedan ogranak planinskog lanca između Drine i njene pritoke Žepe.

(Alen Nuhanović, Metafora.ba)

  • author's avatar

    Autor: Dopisnik

    Nedostaju biografski podaci.

  • author's avatar

Close
Scroll Up